Najljepši hrvatski dvorci

Najljepši hrvatski dvorci

Kulturnu baštinu Hrvatske obogaćuje na stotine dvoraca, utvrda, ljetnikovaca i kurija. U prošlosti su građeni kao čuvari od neprijatelja na sjecištu puteva. Većinu njih uvelike je načeo zub vremena, no dio je sačuvan gotovo u cijelosti. Neki od njih predstavljaju prave bisere kulturno-povijesne i arhitektonsko-graditeljske baštine.

Među takvima svakako je dvorac Trakošćan. Sagrađen u 13. stoljeću kao manja utvrda, današnji izgled dobiva u 19. stoljeću kada ga u neogotičkom stilu obnavlja tadašnji vlasnik grof Juraj Drašković u rezidencijalni dvorac s romantičarskim perivojem i umjetnim jezerom. Danas je to jedan od najatraktivnijih i najposjećenijih dvoraca u Hrvatskoj koji godišnje obiđe više od 65 000 posjetitelja.

Riječ je o jedinstvenom mjestu neponovljive ljepote i pravom raju za sve koji žele ugodno provesti vrijeme u prirodi i otkriti tajne skrivene unutar starih dvorskih zidina.

Reprezentativno opremljen dvorac visoke graditeljske vrijednosti sa zidovima oslikanim freskama s prikazima lova, zabava i motivima koji su zaokupljali intelektualne krugove Beča, Pešte i Pariza, otkriva tajne života tadašnjeg visokog plemstva.

Kao muzejski prostor, dvorac je podijeljen na četiri razine i nekoliko interijernih cjelina, kao što su viteška i lovačka dvorana, glazbeni salon, knjižnica, atelier Julijane Erdödy, ali i kuhinja, oružarnica i tamnica. Osim vrijednih primjeraka sačuvanog namještaja, slika i brojnih uporabnih predmeta od kojih svaki priča svoju priču i otkriva tajne dvorca, posebno je zanimljiva i vrijedna zbirka oružja koja prati vojničku prošlost obitelji Drašković, a sadrži oko 300 primjeraka hladnog i vatrenog oružja i opreme od 15. do 19. stoljeća.

Oko jezera su uređene pješačke staze koje ovaj prostor pretvaraju u jedinstveno šetalište i zasigurno jedno od ljepših okruženja u široj okolici. Unutar perivoja nalazi se kapelica sv. Križa, danas popularna zbog obavljanja ceremonije Trakošćanskog vjenčanja.

Kutjevo

Nekadašnju rezidenciju isusovaca u Kutjevu, sagrađenu na temeljima srednjovjekovne cistercitske opatije Honestae Vallis, od koje je sačuvan znameniti vinski podrum, sagradili su Isusovci u razdoblju od 1721. do 1735. kao barokni kompleks s crkvom i rezidencijom - dvorcem. Sagrađeno zdanje sačuvalo je ostatke pojedinih zidova srednjovjekovne opatije.
Uz Kutjevo se veže legenda o tajnom ljubovanju carice Marije Terezije i baruna Trenka. Legenda kaže da su se pod okriljem noću u vinskom podrumu sastali barun i carica, a nakon što su slugama naredili da ih ostave same, afrodizijačka svojstva kutjevačkih vina zanijela je njihove osjećaje te iz podruma nisu izlazili punih sedam dana.

Veliki Tabor

Riječ je o spomeniku nulte kategorije koji je obnovljen nakon opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova te otvoren za posjetitelje nakon dovršene II. faze obnove. Smješten je u općini Desinić u Hrvatskom zagorju. Najstariji dijelovi ove utvrde potječu iz 12. stoljeća, a današnji izgled dobiva u 16. stoljeću za vrijeme obitelji Rattkay, koja je gospodarila gradom tri stoljeća. Uz Veliki Tabor veže se jedna od naših najpoznatijih legendi, o Veroniki Desiničkoj i Fridrihu Celjskom, čija je ljubavna priča nesretno završila. Veronika i Fridrih tajno su se vjenčali nakon bijega, no vojska Fridrihova oca Hermana Celjskog uhvatila ih je te Fridriha zatočila u kulu u Celju, a Veroniku utopila i zazidala u zidine dvorca. Druga verzija legende govori da je Veronika svojim čarima spasila Veliki Tabor od turske opsade: nasjeckanu slamu pretvorila je u strašne stršljenove koji su otjerali turske napadače.

Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na otoku Hvaru

Ovo imanje spaja obrambeni i ladanjski tip arhitekture. Sagrađen je i osobno osmišljen za života hrvatskog renesansnog pjesnika Petra Hektorovića u 16. stoljeću. Sam Hektorović je na tvrdlju postavio nekoliko desetaka natpisa na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku od kojih je najznačajniji onaj središnji, Omnium Conditori, budući da je čitav kompleks posvećen Stvoritelju svega. Prema ostalim natpisima daje se zaključiti da je ovaj dvorac Hektorović sagradio za sebe i prijatelje, ali i da je pružao gostoprimstvo putnicima i siromasima.
Najveća znamenitost čitavog kompleksa je ribnjak s bočatom vodom nastanjen ciplima iza kojeg se pruža brižno čuvan perivoj. Smatra se da je ribnjak nastao na ostacima neke antičke piscine ili lučke naprave.

Senjska utvrda Nehaj

Sagrađena kao vojna utvrda uskoka na brdu Nehaj 1556., za vrijeme vladavine austrijskog vojvode Fridiha I., u svrhu obrane grada Senja od učestalih napada Turaka i Mletaka postala je simbol tog grada. Vojna taktika bila je porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan grada kako neprijatelj ne bi gradio svoje tabore u njima. Utvrda je kockastog oblika, orijentirana prema stranama svijeta te visoka 18 i široka 23 metra. Vanjski zidovi debeli su od 2 do 3,3 metra, a krunište se sastoji od 5 malih kutnih kula. U zidovima se nalazi oko stotinu puškarnica i 11 velikih topovskih otvora. Zdanje se sastoji od prizemlja - koje je imalo ognjište i prostorije za posadu i oružje - s dvorištem i cisternom. Danas je, dakako, utvrda namijenjena u turističke svrhe. S njezina vrha pruža se lijepi pogled na Hrvatsko primorje, otoke Rab, Goli, Prvić, Cres i Krk, kao i planine Učku i Velebit.

Stari grad Đurđevac

Utvrdu sagrađenu na uzvisini usred močvare sjevernije od tadašnjeg naselja Đurđevac, najvjerojatnije oko 1488. dao je sagraditi pečuški biskup Sigismund Ernušt. Utvrda je sagrađena zbog prijeteće opasnosti od turskih najezda i stalnih sukoba velikaša. Danas je to spomenik I. kategorije s muzejsko - galerijskim prostorom koji sadrži ostavštinu hrvatskog naivnog slikara Ivana Lackovića Croate na katu i u potkrovlju te ugostiteljskim objektima u prizemlju. I danas uz ovu utvrdu živi legenda o Picokima koja se uprizoruje svakoga ljeta. Spomen je to na lukavu obranu od Turaka koji su opkolili utvrdu 1552. godine.
Hrabri branitelji nisu se htjeli predati, a ostavši bez hrane i samo s jednim pijetlom prevarili su neprijatelja tako da su ga stavili u top te ga ispalili prema osvajaču. Kad su Turci vidjeli taj čin, pomislili su da u dvorcu još ima hrane te su se povukli neosvojivši utvrdu, uz kletvu o picokima na kojoj se bazira legenda.
Stari grad u Đurđevcu uvršten je u mrežu 20 izvrsnih europskih odredišta koja njeguju nematerijalnu kulturnu baštinu.

Stari grad Varaždin

Znamenitost grada Varaždina nastala je kao tvrđava u 14. stoljeću, preko vlasništva grofova Celjskih koji je preuređuju u gotičkom stilu. Obnovom u 16. stoljeću dobiva oblik renesansne fortifikacije, kada vlasnici Ungnadi dovode Domenica de Laliju, najpoznatijeg europskog renesansnog graditelja. Grade se zidine s kružnim kulama, zemljanim bedemima i jarkom napunjenim vodom pa utvrda dobiva izgled koji Stari grad pretvara u „Wasserburg” (grad na vodi). Pred kraj 18. stoljeća obitelj Erdödy na dvorcu izvodi manje adaptacijske zahvate u baroknom stilu. Danas je u dvorcu smješten Gradski muzej sa stalnim postavom. Ovaj simbol grada Varaždina našao se i na sada već rijetkim papirnatim novčanicama od 5 hrvatskih kuna.

Stari grad Čakovec

Poznat i kao Stari grad Zrinskih - nazvan po obitelji Zrinski koja je imala važnu ulogu u razvoju ovog dijela Habsburške monarhije, danas predstavlja simbol identiteta i tradicije Međimurja. Prvi put se spominje u 13. stoljeću kao utvrda koju je utemeljio grof Dimitrije Čak. Dvorac je stalno mijenjao vlasnike koji su ga postepeno nadograđivali.
Sastoji se od vanjskih obrambenih zidina, bastiona, koji su jedinstveni u Hrvatskoj jer su umjesto od zemlje sagrađeni od opeke u obliku četverokutne palače. Današnji oblik dobiva za vrijeme obitelji Althan oko 1743. koja staru renesansnu palaču Zrinskih pretvara u monumentalni barokni dvorac. Nekada je njegov park sezao sve do nekoliko kilometara udaljenog mjesta Šenkovec, gdje se nalazi mauzolej obitelji Zrinski. Danas se oko dvorca prostire park pod nazivom Perivoj Zrinski. U Starom gradu Čakovec smješten je i Muzej Međimurja.

Dvorac Pejačević u Našicama

Dva su dvorca jedan do drugoga na nekadašnjem imanju obitelji Pejačević u Našicama: veliki, sagrađen početkom 19. stoljeća i mali, sagrađen početkom 20. stoljeća, koji je useljen 1907. godine. U ondašnjoj Austro - Ugarskoj monarhiji predstavljao je novitet u graditeljstvu, budući da je građen armirano - betonskim koritom radi zaštite od vlage i podzemnih voda. Veliki dvorac nekoliko je puta mijenjao izgled od samog nastanka 1811., a potpuno je promijenjen 1865. kad je nadograđen i tlocrtno povećan. Time je skromni barokni dvorac pretvoren u kasnobarokni s bogatim arhitektonskim uresima. Veliki dvorac okružuje i perivoj koji je u prošlosti, za razliku od danas, imao veliku povijesnu i umjetničku vrijednost jer je imao stabla mamutovca, ginka, bora, tise i drugog drveća. Danas je u dvorcu muzejska postava.

Bilje - lovački dvorac Eugena Savojskog

Smješten 10 kilometara od Osijeka, sagrađen u prvoj polovici 18. stoljeća, kada je za srednju i zapadnu Europu taj renesansno-barokni stil gradnje već bio zastario. No, dvorac Bilje opravdava svoj stil, budući da je tad graničio s Osmanlijskim Carstvom. Podignut na močvarnom zemljištu kao lovački dvorac, prvom vlasniku princu Eugenu Savojskom pružio je smještaj čak sedam puta. Rijetki su zapisi o dvorcu. Neki kazuju da je sagrađen na temeljima turskog grada te da su se u njegovim ogromnim podrumima nalazile velike bačve s vinom iz osmanlijskog doba, dok je prema drugoj priči ondje bio smješten zatvor. Uz dvorac je sredinom 19. stoljeća uređen pejzažni perivoj koji se i danas prostire na površini od 800 hektara. Livade, šume i gajevi u okolici dvorca u službi su lovačkog parka. Danas su u okrilju Lovačkog dvorca smješteni dio Hrvatskih šuma te uprava Javne ustanove Park prirode Kopački rit, a u prodrumskom prostoru uređena je izložbena galerija Eugen Savojski. To zdanje danas svakom posjetitelju, kao i nekoć Savojskom, pruža neprocjenjivo opuštanje u prirodi.


Izvor: CNTB